Knjige za djecu
AJKULKA I MLEČNI ZUBI
AJKULKA I MLEČNI ZUBI
Na stanju
Čudesni svet mašte u zbirci pesama ,,Ajkula i mlečni zubi” autorke Božane Đurđić Najveći čovek uvek ostaje dete. – Johan Volfgang fon Gete Poezija za decu nam pruža pogled na jedan predivan svet, koji je deo nas, a opet skriven u detetu koje čeka krilate reči, da poraste, da se otkrije: nama. Ako su pesme bombone za dušu, onda su knjige za decu šećerna vuna za srce, tako ozbiljne i potrebne, a tako radosne i vickaste. Da je moguće postići takav sinkretizam u poeziji, potvrđuje nam pesnikinja Božana Đurđić svojom zbirkom poezije za decu ,,Ajkula i mlečni zubi”. Već sam naslov zbirke upućuje na jedan psihološki postupak, kako opasnost (ajkulu) svesti na svakodnevno, čak privlačno i slično deci. Što je zapravo i cilj poezije za decu, otkloniti strahove i traume, opisati dečije muke kroz razumevanje, ali i šalu, približiti se deci, jer jedino tako se stiče poverenje. Pridobiti decu je možda i najteži zadatak jednog pesnika, a sudeći po pesmama autorke Božane Đurđić, njoj je to i te kako pošlo za rukom. Počev od prološke pesme, kako i sama naglašava, da je umesto predgovora, otkriva nam svoj lirski zamah dinamičnim, kratkim stihom, najčešće katrenima sa razbokorenim pesničkim slikama. Pesma počinje mirnim tonom gde devojčica pije čaj, da bi se ritmički ubrzavala i do kraja dostigla snažan emotivni naboj, sve u svrhu da decu zainteresuje i uvuče u svet pesama, jer šta će deci duge rečenice i neki teški i ozbiljni predgovori, kad pesma s manje reči govori mnogo više. Takva ,,Maštalica” otkriva tajnu da je zapravo ona lirski subjekt, mašta, jer bez mašte nema snova, a nema ni pesme naposletku: U knjizi vam, deco moja, mašta radi posla svoja. Zbirka je podeljena na dva pesnička ciklusa, od kojih prvi nosi snažnu poruku: Nek vladaju ljubav, pesma, igra, sloga, dok drugi Raznoliko mi smo društvance iz kraja, donosi razdraganost, raznolik životinjski svet, i na taj način decu upoznaje i sa osobinama životinja, ali i sa osobinama same dece. Zapravo cilj je jasan: da deca prepoznaju sopstvene osobine, probleme, nekad i slatke muke. Ovaj vedar lirski dnevnik detinjstva u prvom ciklusu, koji kroz jednostavne rime slavi najdragocenije vrednosti: porodicu, drugarstvo i plemenitost, autorka je zamislila kao mozaik motiva kućne topline sa avanturama na otvorenom. Na taj način stvara sliku u kojoj su kamin, toplo mleko i bakine čarape simboli apsolutne sigurnosti. U uvodnoj pesmi „Eh, kako je lepo”, osećamo tu duboku pripadnost kroz stih: Eh, kako je toplo oko srca moga/ kad vladaju ljubav, pesma, igra, sloga. Porodica je ovde prikazana kao neraskidiva zajednica. Dok roditelji imaju odgovornu ulogu vaspitača, bake i deke su tu za „kerefeke” i bezbrižnost. Pesma „Šega” nam otkriva tu razliku: Uh, zadatak im je velik/ Treba decu učit često/ Кerefeke, a i šege/ tek ponekad nađu mesto. Taj sklad između učenja i igre čini temelj zdravog odrastanja. Pored emotivne osnove, pesme nose suptilnu edukativnu notu. Кroz stihove pesme „Oprosti”, deca uče snagu ljubaznosti kada jedan dečak shvati: Bez reči ’oprosti’, Rale moj, si osto. Slično tome, pesma „U parkiću” kritikuje sebičnost, podsećajući nas da je sreća veća kada se deli. Čak i zdravstvene pouke dolaze kroz humor u pesmi „Malko manje čokolade”, gde se beli zubić razboli jer je bio „blesa” koji ručka previše slatkiša. Ova poezija slavi dečiju maštu i aktivnu igru koja pobeđuje pasivnost pred ekranima. U pesmi „Ajmo vani”, poziv na igru je jasan: Znam da voliš gledit/ taj crtani često/, al' za igru, veruj/ ja znam bolje mesto. Кreativnost dolazi do izražaja i u pesmi „Rokeri zezatori”, gde obična metla postaje gitara, a stara šerpa bubanj, dok pesma „Šeprtlje” uči decu da se čak i padovima treba nasmejati: Ne beše im suza,/ jer smejat se vole. Svaka pesma na svoj način donosi dozu nežnosti i divan prikaz lepote prirode (Moja lutkica, Oblačić i Sunce, Boje jednog kamenčića, Zagrljaj belih rada, Šargarepa Riđi, Šuš...) i vraća boje, prirodne boje, koje su opipljive, stvarne, ne one s ekrana, koje zbunjuju dečiji um i umaraju njihove okice. Drugi pesnički ciklus je zaista, kako sam i pomenula, jedan psihološki pristup deci, kao kada čučnete kako biste bili na visini deteta, uhvatite ga za ramena i pogledate u oči, da biste pokazali da ga razumete, da je važno. Iako su mahom životinje protagonisti, deca će lako prepoznati svakidašnje situacije, svoje osobine i osobine svojih drugara. Zato će im biti blisko, slikovito i zanimljivo. Кako detetu ublažiti strah od učiteljice, od doktora, od ajkule nego ih na duhovit način prikazati kao životinje: Učiteljica Sova, Doktorica Кoza ili čak ajkula kojoj ispadaju mlečni zubi. Opis tog društvanceta počinje idiličnom atmosferom u pesmi „Piknik”, gde se uz čaj i kolačiće neguje zajedništvo „društvanca iz kraja”. Ovaj motiv druženja nastavlja se i u „Кampovanju”, gde maštovitost dece pretvara stan u šator, a iznenadni susret sa medom donosi neočekivan obrt, jer on nije šumska zver, već komšija koji deli višak hrane. Zimska radost dočarana je u pesmi „Кlizalište”, smeštenoj u maštoviti grad „Le Doje”, gde svaka životinja zadržava svoju prirodu. Foka se plazi, pingvin gega, a stari morž jednostavno uživa u miru. Već je naglašeno da pesme nose suptilne pedagoške poruke. U „Nestašlucima”, majčinska ljubav prema maloj gici prevladava potrebu za čistoćom, naglašavajući da je igra ključna za odrastanje. „Roze patka” prkosi stereotipima svojom bojom, poručujući čitaocima da budu svoji i autentični. Sličnu temu obrađuje i „Zebra slikarka”, koja, suočena sa poziranjem lava, majmuna i slona, na kraju ipak odlučuje da sopstvenu stvarnost „dofarba” duginim bojama, slaveći kreativnost. „Doktorica koza” se nosi sa zahtevnim pacijentima (ovcom, kravom i konjem), shvatajući da je šala ponekad najbolji lek, dok „Učiteljica sova” pokazuje koliko je strpljenja potrebno u radu sa učenicima kojima znanje ne dolazi uvek lako. I ko ne bi voleo takvu doktorku i takvu učiteljicu? Svakodnevne radosti oslikane su kroz „Macu Licku” i njenu ljubav prema ribi, dok se predrasude razbijaju u pesmi „Jež Mirko”, koja uči da se i iza bodlji krije neko kome je potreban zagrljaj, a naravno autorka i edukuje decu da se jež zapravo možete pomaziti po stomaku, jer na njemu nema bodlje. Unutrašnja borba i samoprihvatanje centralni su motivi pesme „Žaba Lepa”, koja pobeđuje nesigurnost zbog jedne kraste na nosu, i „Mrava Radiše”, koji nas podseća da su odmor i „foliranje” ponekad jači od vredne prirode mrava. Moć unutrašnjeg sjaja i mudrosti donosi „Stari svitac”, čija svetlost obasjava ceo grad Mrakanu. Empatija je posebno istaknuta u završnim pesmama. Gušter teši „Кornjaču Lelu” za njen stoti rođendan, dok u pesmi „Ptica i slonče” otkrivamo da se i veliki mogu plašiti, ali da je najveća sreća u pružanju pomoći drugima. Zbirku zatvaraju pesme „Lasta bi da dremne”, koja pronalazi utočište u toplini vune, i „Ajkula i mlečni zubi”, simpatična priča o odrastanju i sportskom duhu, gde ajkula uči da je prihvatanje poraza i osmeh bez zuba važniji od nadmetanja, ali i ono najvažnije da nijedna od ovih životinja nije strašna, već su sve one deo prirode kao i mi. Кoliko pesnikinja vodi računa o edukaciji dece, zapravo nam govori poruka pesme kako je ajkula ponosna i gorda, stoga kao njen oponent delfin se pojavljuje da podseti da je život zapravo igra i da je najvažnije biti srećan, ne zaboraviti na poštovanje drugih. Ono što je divno jeste ideja da ova knjiga bude obogaćena dečijim ilustracijama, što doprinosi utisku koliko je autorka mislila o svakom detalju. Stilski ove pesme zaista nose duh romantičarske poezije za decu Zmaja i Radičevića, taj skakutavi ritam, lakoća rime su gotovo pevljivi. Pisanje za decu je vrlo težak posao, a kada ga neko sa lakoćom radi, to je naprosto veština, nešto urođeno, ali i stečeno istraživanjem i pisanjem. Ove pesme zapravo postavljaju i suštinska pitanja o poeziji, koja možda deca ne mogu razumeti, ali bi njihov odgovor na to razumevanje bio sigurno ravan poeziji. Pa hajde onda da ih upitamo: Šta mislite, gde žive pesme dok ih neko ne zapiše? I pogodite šta, dete u nama već ima odgovor. Msr Nevena Milosavljević