ZLAĆANI

Knjige za djecu

ZLAĆANI

Autor: Slađana Andrić Pavlović

Na stanju

NAD RUКOPISOM ZBIRКE PRIČA ZA DJECU ZLAĆANI SLAĐANE ANDRIĆ PAVLOVIĆ Pred nama je rukopisna zbirka priča za djecu, pod naslovom Zlaćani. Autorka, Slađana Andrić Pavlović, u njoj donosi 17 priča – dužih i kraćih, ali svih, u svakom smislu, zaokruženih. Кao i svako dušekorisno djelo za djecu, a vjerujemo da i (buduća) knjiga Zlaćani, kojoj u podnaslovu piše kako su unutra smještene „priče za decu”, zaslužuje ovo određenje, nije namijenjena i korisna isključivo djeci, i to nezavisno od njihovog uzrasta. Namijenjena je, i korisna, i odraslima, roditeljima, ali i bakama i djedovima, kao i vaspitačima, učiteljima, pa i nastavnicima, a što da ne i starijoj, odrasl(ij)oj braći i sestrama: tj. svima onima koji će djeci čitati i sa djecom čitati, u kojima će djeca imati uzori, koji će ih nadalje i uputiti u svijet knjiga, ali i u mnoga životna pitanja. Stariji, pogotovo roditelji, zaduženi su i u dobroj mjeri zaslužni za njihove čitalačke navike i ubuduće, ali i za mnoge njihove stavove i poglede na svijet oko sebe, pošto se, uglavnom, i usvaja i dalje pronosi ono što se zarana i dobije u svom okruženju. Na stranicama ovog djela nailazimo prvenstveno na prizore iz svijeta djece, prepletenog sa svijetom odraslih i sa svijetom životinja. Ali, nailazimo i na prizore iz samog životinjskog svijeta koji, pak, umnogome jeste i slika odnosa među ljudima, što će djeca i spoznavati uz već spomenutu pomoć i podršku odraslih, premda, istini za volju, životinje ovdje zadržavaju i neke svoje osobenosti iz „stvarnoga” svijeta. Кnjiga Zlaćani, obimom nevelika, ali sadržajem bogata, protkana je svijetlom zamisli da ubuduće bude, između ostaloga, (i) jedna od asocijacija na otpor obesmišljavanju svega, udaljavanju čovjeka od čovjeka (a potom, tako redom, i čovjeka od Boga), ozvjeravanju, udaljavanju od vrline, od ljudskosti, od ljubavi, od čistote, od duhovnih vrijednosti, te vodilja otpora bezdanu, mraku, tjeskobi, tako uobičajenima i gotovo prihvaćenima u današnjem vremenu i današnjem „stvarnom” svijetu. Nerijetko priče iz rukopisa Zlaćani počivaju ili na tome što njihovi glavni junaci, bilo iz ljudskog bilo iz životinjskog svijeta, imaju neku nedoumicu povodom toga šta je, zapravo, ispravno učiniti u pojedinim situacijama u životu, ili se, sa druge strane, u centar zbivanja „ubacujemo” (kao čitaoci i/ili kao slušaoci) u onom trenutku u kojem pojedini likovi, u zabludi, pogrešno procjenjuju neka zbivanja i/ili nečije ponašanje i riječi, u svojoj okolini, ili pak nisu saglasni sa postavljenim pravilima ili dobronamjerno upućenim savjetima, te tako u početku i ne žele da poslušaju one koji bolje sagledavaju situaciju, već im se (i) katkad, takoreći, suprotstavljaju. Međutim, kako smo razumjeli riječi utjehe, ljubavi i časti kojima i provijava ovo djelo – inače bogato situacijama i razrješenjima bliskim dječjim shvatanjima, kao i onome što u principu djeca katkad i smatraju nepremostivim i nejasnim – poruke koje dobijamo na stranicama Zlaćanog jesu i sljedeće. Кao prvo, zaista vrijedi i zaista ispunjava dušu i srce da se bude dobar i na strani dobra baš u svakom trenutku, u svakoj prilici. Кao drugo, veoma je značajno da se od malih nogu dijete uči i nauči da stiče prave vrijednosti, da shvata i svoja prava i svoje obaveze, da ima prave uzore i vodilje kroz život, i po djelima i po riječima, da stiče povjerenje u prave ljude, za koje će znati da ih neće iznevjeriti, već da im se može obratiti uvijek, za bilo šta, pa i bez razloga, i da će dobiti pažnju, a i adekvatne odgovore ako i to treba. Кada je u knjizi Zlaćani neko – a obično se radi o djetetu, kao i, recimo, o liscu ili o tvoru – u kakvoj etičkoj ili uopšte životnoj nedoumici, ili je pak, da tako kažemo, tvrdoglav u nekim svojim postavljanjima prema okolini, na greške koje taj neko čini ukazuje mu se dobronamjerno, smireno, nedoumice se razrješavaju postepeno, pravim pitanjima, pravim riječima, bez vike i ružnih riječi, sa osmijehom, uz saosjećajnost. Nesporazumi i otuđenja prebrode se upoznavanjem onoga drugoga, razgovorom da se sazna zašto je neko na početku postupio pogrešno, zašto se tako ponio, bilo da se radi o nestašnom bjeguncu iz vrtića ili škole, ili pak o namučenom konju koji tek uz pomoć svojih dragih uspjeva da opet zavoli život. Učimo, uza sve, i to da mali ljudi mogu biti heroji, da bi sestra i brat, kao i drugovi sa druge strane, trebalo da čuvaju jedni druge, bez obzira i na moguća usputna neslaganja, potom da ono što mi nismo mogli imati ipak ne uskraćujemo drugima, nebitno sada radilo se o patikama, igračkama, slatkišima, ili o nečem petom, šestom, da je sreća drugoga izuzetno važna i da samo tako možemo biti i mi ispunjeni, samo tako naći i smisao svome životu, ali i to da, ipak, ne uskraćujemo sebi sreću pod svaku cijenu da bismo usrećili sve oko sebe, već da pružimo ruke nekom srodnom što nas čeka možda i u blizini, samo preko obale... Ako bismo baš birali posebna nadahnuća, Ana, Anđela, te naslovni Zlaćani, svakako jesu „djeca sa druge planete”, ali duševnost, dobro srce, razumnost, reagovanje u pravi čas, krase i mnoge druge u ovoj zbirci priča. Istina, dvije spomenute djevojčice od početka do kraja priča o njima zaista su kao sunčeva svjetlost, ali one su takve da bi svojom dobrotom, pa i maštom, postidjele mnogo starije i iskusnije, dok je, recimo, Zlaćani jedan od junaka koji je doživio najveću transformaciju, mada bi se moglo reći da se u njemu na kraju ispoljilo ono što i jeste imao negdje duboko u sebi, da to iz dubine na kraju obasja sve oko sebe punim sjajem, jer je, zahvaljujući i Rajninim savjetima, na vrijeme dokučio svrhu življenja. Ako se potrudimo da ih nikada ne okaljamo prizemnim interesima, zlobom, izdajstvom, trivijalnostima, kao ni prahom kojim nas nerijetko pokušavaju zatrovati oni koji su čistotu duše odbacili, dakle ne smjestili nešto u prikrajak, nego potpuno zatrijeli u sebi, prepustivši se porivima lisičjeg čopora – ljubav prema sebi i ljubav prema bližnjima, te dobro, osjećajno srce, jesu i, koliko nam se čini, ključni sastojci recepta za bolji svijet, za bolje sutra. Na djeci će i biti da, uz eventualno navođenje ili manju pomoć starijih, više spoznaju i razumiju spomenute svjetove, da otkriju koje to priče imaju koju od navedenih poruka, ali i da možda proniknu u neku zamisao koju mi nismo ovdje naznačili. Vjerujemo da će sve ove priče redom, i to sve sa njihovim junacima, i zavoljeti. Razmišljajući, uza sve ovo, (i) o onima koji nas svojim pričanjem vode kroz svjetove ovih priča, treba (u)kazati kako jeste zanimljivo i to što nam o za priče važnim događajima ne govori isključivo neki spoljašnji, skriveni pripovjedač, onaj kog nećemo naći kao aktivnog učesnika bilo koje radnje, već da, recimo, u priči „Beba i Artur” imamo čak i kazivanje još nerođenog dječaka Todija (Todora ili Teodora?) o stvarima koje će se tek desiti u životu njegovom i njegovih roditelja, nakon što pripitome psića, kom daju ime Artur, i nakon što se i rodi bebac Todi. Nalazimo, sa druge strane, kazivanje jednog lisca (priča „Lisica nelukavica”) o želji da bude dobar i pažljiv baš prema onima koji su mu uvijek dobro činili, a ne prema čoporu lisica koji ga samo pokušava navesti na zlo(činstvo), te pričanje psa Lepog o tome kako je, iznad svega, zavolio mačku Lepu, te joj postao i glavni oslonac u životu, uprkos svim njihovim razlikama i svem njegovom prvobitnom neslaganju (priča „Nemoguća ljubav”). U nekim pričama, poput one pod naslovom „Čudesni svet jedne devojčice”, imamo i vrlo zanimljiv, „pomalo filmski”, prelazak iz „svijeta” jednog maštovitog sna koji svojoj mami, ali i nama takođe, prepričava malecka Anđela, u „stvarnost” i prezentovanje odraslog, opet jednog iz zbivanja udaljenog, ali sveznajućeg pripovjedača, o tome kako se njena porodica nalazi u krugu bolnice, budući da je Anđelin brat, David, operisao oči, kao i o tome da je, kako je mama razumjela u drugom dijelu ove priče, djevojčicina priča zapravo na djetinji način sročena želja da i sestrica pomogne bratu. U Zlaćanom katkad nisu nebitna ni imena samih likova, pa tako ni ona poput imena Anđela. Tako ni ime David, i u jednoj gotovo poetizovanoj etimologiji, čini se bliskoj onoj narodnoj (u smislu: „David” – „da vidi” ili „dati vid”), i u onoj zvaničnoj, naučnoj etimologiji (jer ovo ime, inače, znači „voljen, drag, ljubljen”). „Anđela” jeste, kao što je poznato, ime sa (naučnim) značenjem „Božjega glasnika”, te u prenesenom smislu „mile i dobre osobe”. Ali, o ovome svemu bi se, uz uključivanje i drugih imena iz knjige (i ne jedino ljudskih imena), možda i moglo razmatrati neki drugi put, samo da se iz književnoumjetničkoga i/ili stilističkoga ne skrene u kojekakvu pseudonauku. Nadalje, u cjelini gledano, autorka, na specifične načine, neobične ali ipak svrhovite, daje dozvolu za iznošenje „svojih” (stvarnih i izmaštanih) viđenja, pa makar i samo kroz dijaloge, čak i bebama, kao i tek stasaloj dječici (naročito djevojčicama, jer njih, čini se, pomalo i nedostaje u (srpskoj) književnosti za djecu), ali i životinjama (liscu-dobrici, psima, mački, konjima, tvoru, itd.), još više ih povezujući i zbližavajući sa svijetom odraslih, a pri tome, gledano sada kroz prizmu „stvarnosti”, čineći podosta i na većem zbližavanju svijeta djece i svijeta životinja. U suštini, knjižica koja je pred nama podsjeća nas na sljedeće: da je uprkos svemu važno biti dobar (kako i djevojčica iz uvodne priče kaže liscu), razuman, osjećajan, na pomoći drugima, da je važno zauzeti se i za druge, a ne jedino za sebe; da je veoma važno i pokazati svoje emocije, ali i svoja razmišljanja, bez bojazni od uvriježenih stavova da nešto i ne priliči godinama, društvenom statusu ili čak polu; da je važno šta je kome u srcu i u duši, a ne kako neko izgleda; da nije sve uvijek onako kako se na prvu čini, već da bi trebalo kako razmisliti barem još jednom, tako i da treba čuti i one koji žele nas ukažu na greške u procjenjivanju; da i uopšte naučnimo slušati jedni druge, da vjerujemo jedni drugima, a ne samo da se oslanjamo isključivo na sebe, te tako da nerijetko i upadamo u nevolje; da se ne ustručavamo zatražiti pomoć i savjet onda kada je očigledno da sami nešto ne možemo; da je sve lakše kada imamo nekog dobrog i vrijednog pokraj sebe, i u dobru i u zlu; da je važno uvažavati tuđe svjetove, čak i one izmaštane, jer je moguće da tako i sami nešto naučimo, da produbimo svoje poglede na svijet i život, a i da tako upoznamo i sebe i druge, u još boljem svjetlu, nevažno u kom uzrastu to spoznajemo, pri čemu često i odrasli(ji) nauče mnogo toga suštinskog od djece; kao i to da se neko ipak može promijeniti nabolje ili, u nekim slučajevima, makar potisnuti svoje porive ne bi li, pak, i toj osobi i drugima bilo lakše živjeti, te ne treba nikog odmah otpočetka otpisati, odbaciti, bez provjere, bez potpunijeg sagledavanja svih mogućnosti i/ili činjenica. Sve prethodno navedeno umnogome proističe jedno iz drugoga, prepliće se, uliva jedno u drugo, utiče jedno na drugo, ne bi li tako čovjek i nadošao do spoznaje da čovječnost i ljubav vrijede neprocjenjivo, a samim tim i porodica (i to ona funkcionalna), kao i oni istinski, iskreni prijatelji. I sve ovo nam, u velikoj mjeri, od priče do priče, nudi (i) prozni rukopis Slađane Andrić Pavlović. Njagovim čitaocima i/ili slušaocima neka je sa srećom na ovom putovanju kroz prostranstva i duševnog i duhovnog zadovoljstva – zasigurno će se na početnu tačku vratiti ispunjeni, u ovome smislu potpuno obogaćeni. Ali, da i ne otkrivamo detalje, da ne ističemo baš sve, budući da svjetove ovih priča – namjerno i kažemo: „svjetove” – i te kako vrijedi upoznati, vrijedi se počesto i zamisliti nad njima, a možda ponešto i usvojiti. Ovdje predstavljeno djelo odlikuje se, uopšte uzevši: porukama ljubavi, dobrote, poštovanja, čestitosti, te osjećajnosti prema svijetu oko nas, kao i dopadljivim kazivanjem, jasnim mislima, umivenijim, pitkim izrazom, tečnim, relativno jezgrovitim i prividno jednostavnim rečenicama, te dijalozima koji nipošto nisu „pretrpani” i neodgovarajući. Кnjiga jeste i „istkana” jezikom prilagođenim odabranim temama, glavnoj publici, pa i „provučenim” idejama, koje su ovdje, iako počesto date na istureni(ji)m mjestima, ipak predstavljene svrsishodno i sa umjetnički skladnom mjerom. Vjerujemo kako će čitaoci i/ili slušaoci ovih priča uspjeti da se povežu sa svjetovima istaknutim u (za sada još uvijek budućoj) knjizi Zlaćani, kao i da će osjetiti bar djelić prethodno istaknutoga, a sve ovo i sa nadom da će oni (i) uz predstavljeno djelo koračati isključivo putem ljepote i vrline. Zbog svega navedenog, mi zbirku priča za djecu Zlaćani, autorke Slađane Andrić Pavlović, preporučujemo, najprije za štampanje, pa onda i čitaocima (i slušaocima) za uživanje u knjizi. U Istočnom Sarajevu, tokom novembra 2024. godine Boris A. Đorem, master srpskog jezika i književnosti

Izdavač

АСоглас

Godina izdanja

2025

Jezik

Srpski

Format

Mek povez